Do mozga krv iz srca dolazi kroz velike krvne žile: luk aorte i vratne arterije te arterije na bazi lubanje. U mozgu postoji mreža malih krvnih žila čija se ukupna duljina u odrasle osobe procjenjuje na čak 300 km. Koliko će biti kvalitetan dotok krvi do mozga ovisi o zdravlju kako malih, tako i velikih krvnih žila, a značajnu ulogu imaju i srčani ritam te krvni tlak. Nagli prekid protoka kroz neku od mozgovnih arterija uzrokuje moždani udar, odnosno trenutno odumiranje velikog broja mozgovnih stanica. No, isto tako, neregulirani krvni tlak, poremećaj rada srca ili bolest krvnih žila mogu postupno dovesti do značajnih oštećenja funkcija mozga.
Kako je mozak izuzetno osjetljiv i dobro zaštićen barijerom koja ga odvaja od krvi, danas još uvijek nemamo dovoljno dobre lijekove koji bi mogli proći tu barijeru i zaštitno djelovati na mozak. Stoga, sve se više pozornosti usmjerava k čimbenicima vaskularnog rizika, odnosno očuvanju zdravlja srca i krvnih žila te prevenciji moždanog udara kako bi zadržali kvalitetu funkcioniranja mozga čim duže u starost.
Aktualna predviđanja sugeriraju kako će svaka četvrta osoba danas starija od 25 godina tijekom života doživjeti moždani udar. Takvu statistiku objašnjavamo sve duljim trajanjem života. Unatoč sve kvalitetnijim mjerama prevencije, veliki broj starih osoba, a nažalost i sve veći broj mladih koji nezdravo žive, ima povišeni rizik za moždani udar. Individualni rizik varira između 9 i 39%, ovisno o regiji svijeta, a jedno od područja s najvišim rizikom upravo je Središnja i Istočna Europa.
No, osim moždanih udara koji uzrokuju vidljive neurološke ispade (slabost polovice tijela, poremećaj govora, ravnoteže ili vida), postoje i tihi moždani udari, a njih je i do 10 puta više. Oni nastaju u regijama mozga koje nisu toliko značajne za ključne mozgovne funkcije ili su toliko mali da im u trenutku njihovog nastupa bolesnici ne pridaju pozornost. Zahvaljujući dostupnosti magnetske rezonancije (MR) danas znamo kako svaki deseti čovjek srednje životne dobi ima najmanje jedan tihi moždani udar.
Vidljivi i tihi moždani udari kao i kronični poremećaji mozgovne cirkulacije, zajedno ili pojedinačno, postupno uzrokuju sve veća oštećenja mozga te dovode do poremećaja spoznajnih funkcija, tzv. vaskularnog kognitivnog poremećaja, poremećaja pokreta i depresije.
Podaci dobiveni istraživanjima na velikom broju ispitanika pokazuju kako je čak 90% moždanih udara moguće spriječiti djelovanjem na čimbenike rizika. Čimbenike rizika za moždani udar i bolest mozgovnih krvnih žila dijelimo na one na koje možemo utjecati i na one na koje ne možemo utjecati (poput dobi, genetike, spola).
Najvažniji čimbenik rizika za moždani udar na koji možemo utjecati je arterijska hipertenzija, tj. povišeni krvni tlak. Liječenje arterijske hipertenzije od ključnog je značenja u prevenciji kako moždanog udara, tako i drugih neuroloških bolesti povezivih s poremećajem protoka kroz mozak, poput demencije ili bolesti pokreta. Svjetska zdravstvena organizacija naglašava da je 51% smrtnih ishoda od moždanog udara povezano s hipertenzijom. Studija Utjecaj geografskih i rasnih razlika kod moždanog udara (REGARDS) provedena u SAD-u pokazala je da povišenje dijastoličkog tlaka za 10 mmHg povisuje za 7 posto rizik kognitivnog poremećaja. Tihi moždani udari su isto tako jasno povezani s povišenim krvnim tlakom.
Kratkotrajni, prolazni moždani udari koje nazivamo tranzitornim ishemijskim atakama (TIA-ma) nerijetko se javljaju nekoliko dana ili sati prije nastupa teških moždanih udara. TIA-e imaju iste uzroke i čimbenike rizika kao i moždani udari, a ključna je razlika u trajanju prekida protoka: u TIA-ma se protok spontano uspostavlja uglavnom unutar desetak minuta zbog čega ne nastaju trajna oštećenja mozga.
Svi bolesnici s moždanim udarom ili TIA-om imaju trajno povišen rizik za novi moždani udar. Nakon preboljenog moždanog udara ili TIA-e potrebno je trajno održavati arterijski tlak niži od granice 130/80 mmHg. Istraživanja pokazuju kako je najučinkovitije u prevenciji moždanog udara sniženje vrijednosti sistoličkog arterijskog tlaka <120 mmHg, osobito u bolesnika s drugim kroničnim bolestima, kao što je šećerna bolest. Nakon krvarenja u mozak također treba postići što niže vrijednosti krvnog tlaka i dugoročno ih takvima održavati kako bi spriječili ponovne incidente. Intenzivnije spuštanje dijastoličkog arterijskog tlaka ima intenzivniji učinak na smanjenje rizika od moždanog udara.
Nažalost, za sada u Hrvatskoj ne možemo biti zadovoljni kvalitetom kontrole arterijskog tlaka u bolesnika. Samo 30-ak posto od ukupnog broja liječenih bolesnika postiže ciljne vrijednosti arterijskog tlaka, što se može tumačiti vrlo slabom ustrajnošću bolesnika pri uzimanju terapije. Nakon preboljenog moždanog udara, čak 55% bolesnika u ambulantnoj kontroli ima neregulirane vrijednosti krvnog tlaka.
Snižavanje arterijskog tlaka treba biti postupno, posebno u starijih osoba čije arterije gube elastičnost i sposobnost prilagodbe oscilacijama krvnog tlaka (tzv. autoregulacija), no to ne smije promijeniti stav o ciljnim vrijednostima krvnog tlaka, čak niti u starijih bolesnika. Iako postoji tradicionalno vjerovanje da je niski krvni tlak loš za mozak i da često uzrokuje simptome poput omaglica, padova i gubitaka svijesti, danas imamo sigurne dokaze kako su takve nuspojave antihipertenzivne terapije blage i zanemarive u odnosu na korisni učinak antihipertenzivne terapije.
Visoki se krvni tlak u srednjoj životnoj dobi povezuje s razvojem kognitivnih poremećaja i demencije u kasnijem razdoblju. Vaskularni kognitivni poremećaj pojam je kojeg najjednostavnije možemo opisati kao poremećaj spoznajnih funkcija (pamćenja, koncentracije, planiranja) uzrokovan oštećenjima krvnih žila mozga i moždanim udarima. Smatra se drugom najčešćom vrstom demencija, nakon Alzheimerove bolesti, a često se te dvije bolesti međusobno i preklapaju, što dovodi do nepovoljnijeg ishoda. Učinkovitom kontrolom krvnog tlaka možemo usporiti razvoj demencije ili ublažiti njezine posljedice. Dodatno, očekivano trajanje života bolesnika s vaskularnom demencijom kraće je od onih s “čistom” Alzheimerovom demencijom, a brzina progresije iz preddementnih stadija u dementni stadij vaskularnog kognitivnog poremećaja znatno je veća uz loše regulirane čimbenike rizika, prije svega uz povišeni krvni tlak. Budući da ne postoji nijedan odobren lijek za liječenje vaskularnog kognitivnog poremećaja, prevencija je zapravo jedina metoda liječenja.
Zaključno, kako bi sačuvali zdravlje našeg mozga potrebno je uporno i dugotrajno pažljivo regulirati krvni tlak. Nakon preboljenog moždanog udara pravilnom regulacijom tlaka možemo usporiti progresiju onesposobljenosti i smanjiti vjerojatnost novog udara. Potrebno je poduzeti sve što je u našoj moći da se moždani udar prevenira, a ako se on ipak dogodi, bitno je na vrijeme ga prepoznati i reagirati, tj. takvog bolesnika što prije dovesti u bolnicu u kojoj će biti adekvatno zbrinut. Pravodobnom reakcijom možemo značajno ublažiti posljedice moždanog udara.
